Održano 13.sveučilišno planinarenje – Lokvarka i otok Krk

Broj 13 je za mnoge prekretnički broj. On ili donosi veliku sreću ili nesreću. Kako god, malo tko je prema ovome broju ravnodušan. Stoga nam je u pripremi ovog našeg  13. sveučilišnog planinarenja, stalno nad glavom visjela misao : “Hoće li što krenuti po zlu.”. Isto tako, mudri ljudi kažu da naše misli stvaraju našu stvarnost, pa se stoga nismo dali smetati nekim praznovjerjem, te smo krenuli u realizaciju izleta s punim entuzijazmom. Pokazalo se da je upravo to – pravi put!

Za izlet sa kraćim ili kratkim danima valjalo nam je izabrati neku bližu destinaciju. Otok Krk se pokazao kao odličan cilj, a na putu do njega nalazi nam se vrhunska atrakcija, špilja Lokvarka kod mjesta Lokve, neposredno do prelijepog mjesta Delnice u Gorskom Kotaru.

Stoga se nas 17 hrabrih planinara uputilo u istraživanje nepoznatoga.

Na ulazu u špilju Lokvarku dočekala nas je ljubazna i mlada vodičica koja nam je  ispričala fascinantne stvari o mjestu na kojoj se nalazimo. Dakle, špilja Lokvarka je otkrivena sasvim slučajno 1911. godine kada su mineri u malom kamenolomu dinamitom stvorili ulaz u špilju pogodan za čovjeka. To znači da u špilji nikada prije nije bila moguća ljudska prisutnost, ali veličina i dubina ovog špiljskog sustava očarava svakoga tko tu dođe. Sama špilja ima šest otkrivenih razina, a svaka razina ima svoju veliku špiljsku galeriju. Za posjetitelje su otvorene i uređene prve četiri razine i već sa njima špilja Lokvarka predstavlja najdublji uređeni špiljski sustav u Republici Hrvatskoj, s obzirom na to da se posjetitelji mogu spustiti do 75 metara u zemljinu unutrašnjost, a dužina cijelog puta je gotovo 1 km. Fascinantna špilja koju svakako treba posjetiti. Mi smo to napravili.

Potom smo se uputili na otok Krk i prijevoj Treskavac od kuda je kretala naša planinarska tura. Najviši vrh otoka Krka jest Obzova (569 m/nv), ali do njega je trebalo prijeći još dva nešto manja vrha (Veli vrh – 541 m i Brestovica – 555 m/nv). Do najvišeg vrha otoka smo došli za manje od dva sata hoda. Dakako, nezaobilazno slikanje smo imali cijelim putem,a  na vrhu se zavijorila i sveučilišna zastava. No, najuzbudljiviji dio bio je tek pred nama. Odlučili smo se do mjesta Baška doći hodajući cijelim putem po hrptenom djelu, što je značilo daljnjih 13 km šetnje. S obzirom na to da su dani već kratki, znali smo da ćemo zadnji dio puta morati koristiti čeone lampe, ali smo njih ionako svi imali jer su nam trebale za boravak u špilji. Drugim riječima bili smo potpuno spremni.

Vidici oko nas su cijelim putem bili čarobni. Stalno smo nailazili na jezerca vode na kojima se poji otočno blago, pogledi su nam sezali sve do uvijek lijepog Velebita preko Krčkog kanala. Velebit nam se čini kao da je tu, a ipak je tako daleko. A otoci! Svugdje oko nas. A pred nama Prvić, Goli i Grgur. I ne znaš koji je lijepiš, tako obasjani suncem koje proviruje kroz oblake. Sama planinarska staza nije nimalo tehnički zahtjevna, ali ljuti otočni krš i goli kamen ipak ga čine otežano prohodnim.

Sumrak dana nas polako sustiže, a mi ne možemo prestati upijati ljepotu. Mjesto Baška, stalno je blizu nas, ali nam se čini kao da se stalno udaljujemo od nje. Noć se polako spušta, vadimo naše čeone lampe i kao za vrag, koljena počinju osjećati umor. Ipak, grupa je grupa i vođeni onom starom: “Svi za jednog, jedan za sve.”, nema nam druge nego pričekati da se svi okupimo. Tek tada počinje konačni spust.

Zahvatila nas je noć na planini! Ali, to je ona topla noć koja ostaje u srcima zauvijek. Došavši na naše konačno odredište uz mjesečinu i zvijezde, ustanovljavamo da je tek 18:30. Naš vozač i autobus nas čekaju. Spremni da nas ovakve, ispunjene radošću života, odvedu kući. I to u napravili.

13. izlet za pamćenje je realiziran. Pred nama je 14.!

Pratite nas!

 

– doc. dr. sc. Ivor Altaras Penda

Prezentacija sa izleta:

Podijelite s prijateljimaShare on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Share on LinkedIn
Linkedin
Email this to someone
email