Bruno Lopandić kao gost predavač predaje u nastavnom centru Dubrovnik Sveučilišta Libertas na predmetima European Union, International Security and Peace i International Organizations.
Ispričajte nam malo o Vašem profesionalnom putu od Vjesnika do predstavnika HGK-a u Bruxelles-u?
Novinar sam bio 20 godina, 10 godina u Slobodnoj Dalmaciji, 10 godina u Vjesniku s time da sam zadnje 2 godine bio i glavni urednik Vjesnika. Moj angažman u novinarstvu bio je usko vezan uz vanjsku politiku. Nakon 20 godina, izašao sam iz novinarstva i pridruzio se HGK-u kao savjetnik za međunarodne odnose, predsjedniku komore. Na toj poziciji sam bio 3 godine, a od prošle sam godine u predstavnistvu HGK-a u Bruxelles-u. Zapravo se cijelo vrijeme bavim međunarodnim odnosima na najrazličitije načine. Sada se malo više bavim i gospodarstvom što je zapravo sjajno jer čovjek konstantno uči i želi više.
Koja je Vaša pozicija u HGK-u i koje aktivnosti provodite?
Bavimo se gospodarskom diplomacijom, a u predstavništvu HGK-a u Bruxelles-u sam zamjenik direktora. Radimo na više razvoja – pratimo intenzivno EU legislativu, posebice onu koja se tiče i koja ima veze s hrvatskim gospodarstvom. Moramo brinuti o interesima naših članica, što zapravo i radimo. Radimo i na bilateralnim odnosima s Belgijom, kao i sa svim zemljama u okruženju. Pokušavamo otvoriti puteve i pokazati hrvatskom gospodarstvu kako treba iskoristiti činjenicu da smo u Europskoj Uniji. Uredno se bavimo i klasičnim lobiranjem za Hrvatske gospodarske ciljeve. Kao što vidite, posla ne manjka.
Vaš osvrt na trenutno stanje hrvatskog gospodarstva.
Teoretski, nije teško naći rješenje problemu hrvatskog gospodarstva, no u praksi je sigurno teže zbog činjenice da se mi jos uvijek nalazimo u tranziciji. Mi smo zemlja koje je „zatrovana“ nekim gospodarskim datositma iz bivšeg režima, što je teško prevladati.
Ono što mi u HGK-u pokušavamo je naglasiti važnost privatnog sektora. U Hrvatskoj još uvijek ima previše države u gospodarstvu. Poznato je da je država zapravo najlošiji gospodar. Često me i pomalo smeta kada se priča o opasnostima neoliberalnog modela jer je Hrvatska jako daleko od toga. Po meni, prvo treba uvesti obični kapitalizam, pa onda možemo vidjeti sto ćemo s neoliberalnim kapitalizmom.
U svakom slučaju, treba pozdraviti sve inicijative koje idu prema jačanju privatnog sektora. To je proces koji nije jednostavam i koji traje. Ono što je važno je da 90% hrvatskog gospodarstva čine srednja i mala poduzeća. Prema tome, strahovito je bitno dati zraka privatnom poduzetništvu jer će ono jedino generirati rast i dodanu vrijednost.
Naša tradicija socijalne države je sasvim u redu jer je imaju i razvijene kapitalističke zemlje. Međutim, da bi imali snažnu socijalnu državu, treba odnekud povući sredstva za tu socijalnu državu. Dakle, ojačati i omogućiti privatnom poduzetništvu da se razmaše, to je, po meni, najvažniji cilj.
Mogu li EU fondovi pomoći srednjim i manjim poduzećima?
Svakako mogu, no pitanje je sposobnosti države da iskoristi te fondove. Mi u komori potičemo i radimo intenzivno na tome. Čak smo i uveli uslugu našim gospodarstvenicima da im pomognemo na putu rada na projektima gdje mogu povući sredstva iz EU-a. No iskreno, samim EU fondovima ne može se podignuti gospodarstvo već kombinacijom više stavki, od kojih su fondovi jedni od bitnijih.
Stabilnost EU-a
BREXIT je situacija koja itekako utječe na EU, kao i na njenu stabilnost. Na valu promjena koje se događaju, vidimo da populističke stranke imaju sve veću popularnost. Ova godina strahovito je vazna za EU , prvenstveno zbog 3 važna nacionalna izbora u Nizozemskoj, Francuskoj i Njemačkoj. Rezultati tih izbora odlučuju u kojem smjeru će EU ići i kao što bi katastrofičari rekli, hoće li EU uopće biti. Naime, iskusili smo da nakon BREXITA, EU je moguća opstati i bez jedne velesile kao što je Velika Britanija, ali sasvim sigurno znam da to neće biti moguće i bez Nizozemske, Francuske i/ili Njemacke.
Postoji li mogućnost internship-a u komori u Bruxellesu?
Internship smo radili i ne vidim razloga da se to ne nastavi. Naravno, to je na odluci čelnistva, no ono što se meni čini je da posla ima sve više pa je onda i veća potreba za takvom vrstom pomoći.
Što Vam je najveći cilj vezano za predmet koji predajete?
Moram priznati da sam otpočetka, čim su me pozvali, bio jako uzbuđen zbog činjenice da 20 godina pišem i bavim se temama iz međunarodnih odnosa. Na ovom sveučilistu sam i magistrirao i iznimno mi je drago da sam nastavio suradnju sa sveučilistem. Mislim da je to izvanredna priča. Ne samo u vidu moga angažmana, nego zbog činjenice što je ovo jedinstveno sveušiliste. To je jedan spoj tradicije te modernog pristupa prema studentima. Kombinacija teorije i prakse, po meni je prava formula. Nakon 4 godine na sveučilistu, po meni je to najvažnije; povezati teoretsko znanje sa situacijama koje se događaju oko nas.
Sveučilište mi je pružilo izvanredan okvir u kojem uživam i zbilja je stvar privilegije upoznati se sa studentima iz različitih zemalja. Različite tradicije i različita iskustva, različite percepcije dovode do toga da o jednom pitanju imate različite analize što obogaćuje samo predavanje, kao i studente. Mene kao predavača strahovito zanima što kolega iz Indije, Amerike, Afrike misli o ratu u Siriji. To nam daje temelj za dobru analizu. Zbog svega ovog jako volim doći u Dubrovnik, koji mi je prirastao srcu.
Što vidite kao prednost studiranja na Sveučilištu Libertas u odnosu na druge visoko obrazovne institucije?
Otkad sam počeo raditi na sveučilistu, vidim da je ovdje najvažniji način razmišljanja. Taj neki integralni pristup koji uvažava različitost i dovodi do različitih spoznaja je za svaku pohvalu. Ta kultura razmišljanja je glavna razlika, tj. prednost studiranja na Libertasu.
Imate li za kraj neku poruku za naše studente, buduće diplomate i menadžere?
Po meni, najvažnija poruka ili stvar je da u svakom poslu, pa tako i u ovom našem, potrebno je imati strast. Jer ako strasti nema, onda je sav posao uzaludan. Morate se 100 postotno dati jer će rezultati u protivnome izostati.
